Mirza hvala ti!

Sedam godina od smrti Mirze Delibašića







Umjetnik kome su i Jazine aplaudirale

Svako vremensko razdoblje ima ličnosti koje su ga obilježile. Mirza Delibašić bio je dovoljno jaka ličnost da obilježi ne samo vremensko razdoblje, već i cijelu jednu generaciju, jedan sport, jedan grad i jednu državu.

Najbolji sportista svih vremena u Bosni i Hercegovini prerano nas je napustio prije tačno sedam godina, 8. decembra 2001. godine. Ostao je upamćen ne samo kao veliki sportista, već i kao veliki čovjek, osoba koja je izazivala divljenje i poštovanje gdje god se pojavila.

„Kakav je čovjek bio Mirza govori anegdota sa kraja 70-ih godina prošlog vijeka. Tada smo obojica bili u Bosni i gostovali smo u legendarnim Jazinama kod Zadra. Jazine su tada važile za jednu od najneugodnijih dvorana za gostovati. Međutim, prilikom predstavljanja ekipa, kad je zvanični spiker pročitao Kinđetovo ime, kompletna dvorana je ustala na noge i gromoglasnim aplauzom pozdravila Bosninu ‘dvanaestku’. Svaki Mirzin koš Zadru bio je popraćen aplauzom. Mislim da niko nikad nije tako dočekan u Jazinama, a to dovoljno govori kakav je Mirza bio čovjek“, prisjeća se trenutaka sa Kinđetom još jedna legenda Bosne, Bogdan Tanjević, Mirzin trener iz vremena kad je sarajevska ekipa pokorila bivšu državu i Evropu.

Mirza Delibašić je bio umjetnik pod koševima i boem u životu. Njegovim odlaskom nestalo je i generacije košarkaških „romantičara“. Mirza nije igrao košarku, Mirza je živio košarku. U maju ove godine, Delibašić je i zvanično uvršten među 50 najboljih košarkaša koje je Evropa ikada imala.

Iako nas je Kinđe napustio prije sedam godina, sjećanje na njega i ono što je ostalo iza njega ne blijedi i ne može izblijediti. Mirza, hvala ti na svemu

Mirza hvala ti!




Bio je čovjek koji je učinio sve što se učiniti moglo, a na nama je samo da u narednim decenija zadržimo spomen na njegovo ime jer kakve bi mi osobe bili kad naša djeca ne bi znala ko je bio Mirza Delibašić.




Uz saznanje koliko je veliki sportista i još veći čovjek bio i koliko je prerano otišao u neki drugi svijet teško je bez neke tjeskobe na srcu govoriti o Mirzi Delibašiću, ali njegova životna priča ne smije nikada ostati neispričana jer kakvi bi mi ljudi bili kad bi sutra naša djeca ili unuci više znali o tamo nekim guzonjama već o Kinđetu – čovjeku koji je upravo zbog jednog guzonjinog sina stvorio karijeru vrhunskog košarkaša. Taj plavooki igrač svojim savršenim rolingom nije vrijeđao nikoga niti je to želio jer je bio dijete iz uljudne porodice i to je razlog zašto je bio jedini košarkaš kome se nije zviždalo ni u Zagrebu, ni u Beogardu ali niti bilo gdje drugo u svijetu.

Mirza Delibašić je rođen u Tuzli 9. januara 1954. godine i iako su svi tadašnji, isto kao i današnji, klinci počinjali sa nekim sportom Mirza je krenuo potpuno drugim putem – baletom. Iako je bio jedini dječak među tridesetak djevojčica to njegovo kratko bavljenje baletom ne samo da je ispunilo njegovu majku već je djelovalo i kasnije jer je Mirzina košarka i ličila na jedan predivan balet. Ubrzo se i Mirza prebacio na sport i to na tenis gdje postiže vrhunske rezultate i dolazi 1968. do naslova pionirskog prvaka Bosne i Hercegovine. Međutim tada dolazi do velikog preokreta u njegovom životu jer Mirza, razočaran neodlaskom na vrlo bitno takmičenje u Čehoslovačku na koje je umjesto njega otišao tamo neki guzonjin sin, napušta svijet tenisa i počinje u tuzlanskoj Slobodi trenirati košarku.

Mnogi su kasnije rekli da je Mirza tada od svih tuzlanskih klinaca imao najmanje šansi za uspjehom u košarci jer je bio mršav i potpuno neprimjetan, ali njegova velika želja i svakodnevni treninzi su doveli do toga da nekoliko godina kasnije postane najbolji košarkaš Jugoslavije, ali i najbolji bosanskohercegovački sportista u čitavom dvadesetom vijeku. Za dvije odigrane sezone u tuzlanskoj Slobodi počinje skretati pažnju ostalih trenera, a jedan od njh je bio i Mirko Novosel koji ga poziva u kadetsku reprezentaciju Jugoslavije sa kojom osvaja svoje prvo zlato i to ono evropsko. Na tom prvenstvu je Kinđe upoznao i jedinog čovjeka sa kojim su ga poredili do kraja karijere - Dragana Kićanovića. Iz današnje perspektive se vidi da poređenje nije bilo potrebno jer je Kićanović bio drski vođa na terenu, a Mirza najpozitvnija osoba van terena.


Da je uvijek sve svoje negativne osobine držao samo za sebe dovoljan je dokaz masovna tuča između igrača Bosne i Partizana koju je Mirza mirno propratio sa strane, ali i njegove oči koje su uvijek pokazivale neku tajanstvenu melanhoniju pa i onda kada je nasmijavao raju oko sebe. Ubrzo za Mirzu stiže i poziv iz Partizana koji 1971. godine u svojim redovima zadržava Mostarca Dražena Dalipagića dok se Tuzlak vraća nazad u Bosnu i to u istoimeni sarajevski klub, koji za sedam godina vodi od druge lige do titule prvaka Evrope. U tih sedam godina provedenih u Bosni, Mirza Delibašić je zavolio Sarajevo, ali je i Sarajevo zavolilo njega toliko da ga nikada zaboraviti neće.

Mirza je zahvaljujući svom iskrenom i dobroćudom ponašanju bio jedina osoba o kojoj tada ni jedan Sarajlija nije govorio negativno i o kojoj je nakon 1979. godine svaki Sarajlija govorio toliko pozitivno da je već tada Kinđe otišao u legendu. Jer te 1979. je postigavši samo jedan dio od onih 14 000 koševa koliko je u svojoj karijeri postigao za Bosnu Mirza Delibašić u Grenobleu stavio Studente na košarkaški krov Evrope. Čitavo Sarajevo je te noći budno čekalo dolazak igrača koji su postali prvi tim iz Jugoslavije koji se okitio titulom Kupa šampiona savladavši italijanski Emerson, a iako je na terenu bio vođa Kinđe je i na dočeku bio negdje po strani pokušavajući da izbjegne sav sjaj koji ga je tada obasjao.

Već naredne godine Bosna je došla do druge uzastopne titule prvaka Jugoslavije, a ubrzo Mirza napušta svoj grad i odlazi u Madrid gdje u dresu Reala oduševljava sve Španjolce. Sa Realom Mirza za kratko vrijeme postaje još jednom prvak Evrope, ali zahvaljujući fantastičnoj igri ostaje i zlatnim slovima upisan u istoriji kraljevskog kluba koji ga ni danas nije zaboravio. Mislim da uopšte nije potrebno spominjati da je za to vrijeme Mirza Delibašić predvodio i reprezentaciju Jugoslavije koja je u njegovoj eri osvojila sve što se osvojiti moglo – titulu Evrope, svijeta i zlato na Olimpijadi. Kratko i jasno rečeno: od 167 utakmica u kojima je Kinđe nosio reprezentativni dres, plavi su slavili u njih 147.




Prije nego što iz Reala otputujemo u Casertu gdje je Mirza i završio svoju veliku karijeru treba spomenuti i događaj iz Madrida u kojem je Mirza pokazao koliko veliko srce ima. Naime u Realu je postojala osoba po imenu Angelino, brinuo se o odjeći i obući igrača, ali i o svome već dotrajalom motoru. Iako je njegova ljubav prema motorima bila velika kao Mirzina prema košarci Angelino nije mogao skupiti dovoljno novca da kupi novi motor, a kupio mu ga je upravo Mirza – bosanski Deda Mraz. A što se Caserte tiče taj dio priče je najbolje preskočiti jer ga u klubu Bogdana Tanjevića stiže moždani udar prouzrokovan onim Mirzinim nesportskim životom i tu završava jedna velika igrača karijera.

Na radost svih onih kojima je Mirza bio i osta u srcu, a takvih je zaista puno, sa igračkom ne završava i njegova životna priča jer je u godinama koje su uslijedile još jednom pokazao kolikoj je veliki čovjek bio. Nije napuštao ratno Sarajevo ni u najtežim trenutcima, a nije ni njega napuštala ona optimistična strana koja je uz njega bila i kada je ležao u bolničkom krevetu, samo nekoliko dana prije smrti koja je na vrata bosanskog Princa zakucala 8. decembra 2001. godine i odvela ga kod velikog prijatelja koji je svijet napustio samo pola godine ranije – Davorina Popovića. I dok je Kinđe, izbjegavajući da obuče vojnu uniformu, govorio da će Bosnu spasiti ljubav i ljudi čistog srca mi ćemo još jednom i po ko zna koji put reći: Mirza, hvala ti.